Vrednovanju pristupaju svi studenti prediplomskih, diplomskih i integriranih studija UMAS-a osim studenata završnih godina.

Pristup aketama trajat će od trenutka kada student dobije šifru putem e-maila a zaključno do petka 14. lipnja 2019.

Anketa je anonimna i dobrovoljna!

Molimo Vas da nam, odazivom, ukažite na probleme, zamjerke i nedostatke ali i pohvalite dobre strane studiranja na Sveučilištu u Splitu i na UMAS-u.

Odbor za kvalitetu UMAS-a

Glazbeni odjel: izv. prof. dr. sc. Ivana Tomić Ferić
Kazališni odjel: pred. dr. sc. Matko Botić
Likovni odjel: izv. prof. Lara Aranza
Administracija: ing.el. Dalida Cikatić-Karačić
Studenti: Maja Stojić, predsjednica Studentskog zbora

„Koncertom održanim u organizaciji Turističke zajednice Jelsa pod nazivom ‘Jelsi s ljubavlju’ počelo je Jelšansko kulturno ljeto.“ Ovim riječima započinje novinar M. Crnčević svoj novinski članak najavljivajući prve ljetne kulturne lahore u Jelsi. Nastup je održan u renoviranoj Kino dvorani u zgradi općine Jelsa koja se nalazi u samom centru ovog prekrasnog hvarskog mjesta. Dana 29.05. u 21:00, Jelsa je mogla uživati u blagodatim zvukovima hrvatske tradicijske glazbe uz pokoju talijansku i dalmatinsku kanconu. Dodir tradicije mogao se zamijetiti ne samo u zanimljivom odabiru pjesama, već i u samim scenskim efektima i narodnim motivima (lutka u tradicionalnoj nošnji, sidro, morski konopi) postavljenim na pozornici.

Dječji zbor ‘Slavuji’ sa svojim solistima Brunom Arbunićem, Mari Huljić i Jelenom Ostojić, oduševio je publiku kao i župni zbor sv. Cecilije pod dirigentskom palicom maestra Slavka Reljića. Pravom osvježenju pridonijeli su mladi, amaterski, ali svejedno izvrsni solisti Juraj Zaninović i Stipe Božiković, gitaristička pratnja ‘Dantea’ (don Ante Matulić – župnik Staroga Grada) te česti posjetitelj Jelse, Stefan Kokoškov, tenor splitskog HNK-a. Iz navedenog možemo uočiti kako je koncept koncerta bio podosta šarolik i zanimljiv. Posebno moram naglasiti kako se svi navedeni pjevači bave amaterskim pjevanjem i sviranjem izuzevši profesionalca Kokoškova. Dobrodošlicu nazočnima zaželila je na početku pjesnikinja Vlatka Buj recitirajući pjesme na čakavskom narječju. Koncert je otvoren dalmatinskom pjesmom Vrati se mili ćale u zapisu i obradi Duška Tambače za klapu koju je maestro Reljić obradio za zbor. Homogenost zvuka te jasni dinamički prijelazi ostvareni su pod preciznim i točnim kretnjama maestra dok je solistički nastup 20-godišnjeg Stipe Božikovića bio  popraćen ovacijama publike. Uslijedila je recitacija pjesme Šoneta pjesnikinje Vlatke Buj uz gitarističku pratnju Dantea nakon čega zbor ponovno oduševljava publiku izvedbom pjesme Ponoć je mila moja majko. Anđeoskim duom Dominike Fistonić i Stipe Božikovića ostvareno je potpuno blaženstvo i smiraj. Mala zamjerka mogla bi se dati muškom dijelu zbora gdje se očitovala generalna nesigurnost na upadima te altima koje su na pojedinim mjestima bile grlene. Pozornicu sada preuzima don Ante Matulić koji ispunjava prostor svojim zvonkim glasom uz istovremeno prebiranje po žicama gitare. Skladbu Arsena Dedića Vraćam se tu popratio je zbor u pozadini koji se elegantno njihao u ritmu glazbe. Peta točka ovog koncerta u izvedbi ženskog dijela zbora, podigla je publiku na noge. Uz duo sopranistica Ane Huljić i Ane Kurilj ‘ladarski’ grleni način pjevanja u istarskoj ljestvici prodirao je kroz svačiju poru. U ugodnom razgovoru s maestrom nakon koncerta otkrivena mi je tajna: modulacija koja je bila predviđena na kraju Naranče, izbačena je, pošto kod solistica seže do c₂ koji je u ovom načinu pjevanja jedva izvediv. Prvi dio koncerta završen je četveroglasnom izvedbom pjesme Sokoliću moj u obradi Dinka Fie. Zbor odlazi ispraćen velikim pljeskom dok njegovo mjesto zauzimaju dva tenora, bariton i bas koji uz gitarističku i klavirsku pratnju izvode svima poznatu skladbu Arsena Dedića Tamo da putujem. Pjesma je korektno izvedena uz minimalnu nesložnost u izgovaranju teksta i povremenu zvukovnu neujednačenost. Sljedeće dvije skladbe prezentirane su od strane tenora Stefana Kokoškova i klavirske pratnje Slavka Reljića. U skladbi Alfi Kabilja To je tvoja zemlja, solist dolazi do izražaja tek na pripjevu pošto je u nižim lagama, koje su više baritonske nego tenorske, glasovno plivao. Dramatičnost ove skladbe nije se uspjela u potpunosti doživjeti zbog prirodne lirske boje ovog tenora. Jednostavno rečeno, ova skladba nije bila primjerena za Kokoškov lirski glas. Maestrova klavirska pratnja korektno je izvedena. S obzirom da korepetitor nije pijanist već orguljaš, mali se problem nadzirao u dodiru s tipkom klavira. Talijanska kancona Santa Lucia predstavljena je publici na šaljiv način, u stilu vječnih i neponovljivih Tom & Jerryja. Kokoškov skladbu započinje intonacijski netočno i kreštavo na što se dirigent izdere na njega te kreću iz početka. Solist se nije držao izvorne melodije već je, zbog izazova publike i dokazivanja glasovnih mogućnosti, povremeno improvizirao. Publika je izvedbu pohvalila velikim pljeskom kojim je ispratila Kokoškova i ustupila mjesto recitaciji pjesme Jelsi ol sarca Vlatke Buj nakon koje je uslijedilo ono najslađe: nastup dječjeg zbora ‘Slavuji’. 16-oro osnovnoškolaca zvonkim je glasićima i briljantnim scenskim nastupom osvojilo srce publike. U solističkim nastupima Mari Huljić u pjesmi Najljepše su oči moje majke te Bruna Arbunića u pjesmi Šjor Bepo Bagulin, mnoge su se oči napunile suzama, naravno radosnicama. Pojačanom scenskom dojmu pridonijeli su tri člana zbora sv. Cecilije koji su ‘oživjeli’ šjor Bepa u pratnji dviju gospoja i kao takvi se šetali ispred publike. Uslijedio je duo Stefana Kokoškova i Stipe Božikovića uz klavirsku pratnju dirigenta. Boje glasova dvaju solista izvrsno su se spojile. Bilo je uočljivo kako je baritonski glas mladog Božikovića na samom početku svog razvoja zbog pomanjkanja moći kontrole glasa i povremene nazalnosti. Talijanska kancona O sole mio popraćena je velikim pljeskom nakon čega je na red došla posljednja recitacija Vlatke Buj – Litanije. U posljednjem dijelu koncerta na pozornicu se vraća zbor s pjesmom Letovanić. Ovdje se dalo uočiti blago razilaženje zbora s pratnjom maestra na sintisajzeru. Neprecizni upadi i variranje u tempu u ovako brzoj pjesmi bili su neizbježni zbog činjenice da su dirigent i svirač bili jedna te ista osoba te zbog podrške publike neritmičkim pljeskanjem koje je zbunilo zboraše pa i samog dirigenta. Letovanić započinju soprani i alti vrlo odrešito i moćno: s dobrom vertikalnom postavom usana na vokal ‘e’ u službi prsnog registra te s odličnom dikcijom. Jednostavne harmonije Moje diridike u obradi Emila Cossette, poznatog aranžera tradicijske glazbe za zborove, bile su popraćene snažnim, ovaj put ritmičnim pljeskanjem od strane publike dok je ‘ijukanje’ (specifikum Slavonije zaštićen UNESCO-om) solistice Ane Huljić izazvalo ovacije. Predzadnja skladba Alfi Kabilja iz mjuzikla Jalta Jalta – Neka cijeli ovaj svijet izvedena je od strane zbora, dvaju solista (Stefan Kokoškov i Juraj Zaninović) i maestrove pratnje na sintisajzeru. Bez obzira na intonativnu nesigurnost, dobar baritonski potencijal vidljiv je kod mladog amaterskog pjevača Zaninovića koji gaji veliku ljubav ne samo prema pjevanju već i prema sviranju klavira. Obraćanjem dirigenta publici, najavljena je posljednja skladba koncerta – Jelsa gradić nasrid Hvara koja je kao himna Jelsi stavila ‘točku na i’ zaokruživši ovu prekrasnu večer. Nakon zajedničke izvedbe dječjeg i mješovitog zbora uz solisticu Jelenu Ostojić, svi sudionici koncerta ispraćeni su dugim pljeskom kojim je publika zahtijevala bis. Ponovnom izvedbom Šjor Bepa zaključena je ova predivna večer koju će Jelšani, nadam se, još dugo pamtiti.

Piše: Andrija Ječmenjak

„Taj veliki sastav koji broji više od sedamdeset ljudi, sačinjavali su jedni od najtalentiranijih i najuspješnijih glazbenika današnjice koji su ujedno bili muze već dobro podmazanom stvaralaštvu Hansa Zimmera te mu pomogli vratiti nas u doba arena i borbi (Gladiator), istražiti dijelove svemira (Interstellar), pričati sa lavovima (The lion’s king) dočarati vožnju u Batmobileu, ploviti svijetom u potrazi za blagom (The pirates of the Caribbean) i tokom cijelog koncerta izgraditi rastući zid zvuka.“

Hans Zimmer, podrijetlom iz Njemačke, dobitnik mnogobrojnih nagrada koje umjetnik može dobiti, jedan od najvećih skladatelja filmske glazbe koji je skladao glazbu za neke od najpoznatijih filmova kao što su Gladiator, Dark Knight , Pirates of the Caribbean, Inception i dr., odlučio je uzeti pauzu od skladateljskog života te se posvetiti koncertnim turnejama na kojima će izvoditi svoje najpoznatije skladbe. Za mjesto izvođenja  koncerata izabrao je Europu šro se pokazalo punim pogotkom jer su svi koncerti rasprodani par dana nakon „puštanja“ karata u prodaju. I sam je priznao da ga je unatoč tridesetogodišnjoj skladateljskoj karijeri strah izaći iz studija ili kako ga on zove “Bat cave“ u Santa Monici, Kalifornija i uputiti se na pozornicu, ali isto tako da se tek tada osjeća „živo“. No unatoč tome, ovaj 58- godišnjak u šezdeset dana održao je trideset i sedam koncerata diljem Europe što nije nimalo lako.

Koncert se održao 12. svibnja u Stadthalle, jednoj od najvećih dvorana koje Graz nudi. Kao što sam već naveo, uspio sam uloviti među zadnjim kartama koje su se nudile na tribini. U početku sam bio malo skeptičan prema kvaliteti zvuka koja može biti u takvoj vrsti dvorane. No čim sam ušao vidio sam da se radi o totalno drugoj dimenziji ozvučavanja , mikseta i svih tehničkih sredstava za kojima su upravljali vrsni inžinjeri akustike i glazbe. Sa nestrpljenjem sam čekao početak koncerta koji nije ni malo kasnio. Koncert je započeo tako da je Hans sam sjeo za električni klavir i počeo svirat temu filma Driving Miss Daisy, nakon čega mu se postepeno pridruživao jedan po jedan član benda. Bio sam iznenađen čistoćom zvuka koji se sa svakim članom benda postepeno pojačavao. Kako je skladba prolazila, došlo je do disco-balkan melosa Madagascara. Digla su se još dva zastora iza kojih su se skrivali orkestar i zbor. Taj veliki sastav koji broji više od sedamdeset ljudi, sačinjavali su jedni od najtalentiranijih i najuspješnijih glazbenika današnjice koji su ujedno bili muze već dobro podmazanom stvaralaštvu Hansa Zimmera te mu pomogli vratiti nas u doba arena i borbi (Gladiator), istražiti dijelove svemira (Interstellar), pričati sa lavovima (The lion’s king) dočarati vožnju u Batmobileu, ploviti svijetom u potrazi za blagom (The pirates of the Caribbean) i tokom cijelog koncerta izgraditi rastući zid zvuka. Svi soundtrackovi bili su također popraćeni led lightshow-om koji su pomogli Zimmeru da u dva i pol sata, u dva seta dočara širinu i dubinu njegove mašte. Kada Hans nije sjedio za svojim klavirom, svirao bendžo, lupao po bubnjevima ili prebirao žice po španjolskoj gitari, pričao je anegdote iz svog širokolikog života, predstavljao članove benda i govorio o skladbama. Njegova filmska glazba ima efekt da ponekad radnja i događanja u filmu zauzimu sekundarno mjesto, te zvukovi u nama izazivaju snažne emocije koje su zaslužne da tako epski filmovi budu nezaboravni. Upravo to sam i doživio na koncertu, nije mi bilo potrebno filmsko platno, imao sam svoju viziju svega, prožele su me emocije od tuge, bijesa preko psihodelije do sreće, radosti i na kraju svega – zadovoljstva.

Hans Zimmer me kroz svoje skladbe proveo zemljopisnim, vremenskim i emocionalnim putovanjima što mi dokazuje da je zbilja jedan on najvećih skladatelja te vrste glazbe koji može pretvoriti sliku u zvuk i obratno.

Srijeda, 20. travnja 2016. bila je rezervirana za još jedan koncert u sklopu Good Vibrations programa u zagrebačkom Vintage Industrial Baru – koncertnom prostoru mnogima poznatom po čestim koncertima raznolikih žanrova hrvatske glazbene scene. Dobre vibracije nisu bile samo u imenu cijelog ovog projekta, već i u ispunjenom klubu u kojem su tu večer nastupili bendovi Kazan, Mnogi Drugi, te glavni izvođači Veja. Tipični rockerski klub možda zvuči kao neobično mjesto za nastup etno sastava, no ova tri benda dokazala su da se odlično snalaze u takvim prostorima, stvorivši atmosferu koja je bila dinamičnija nego na mnogim rock koncertima. Na koncertu su se mogli uočiti poznanici i fanovi benda koji su često s oduševljenjem navijali i dovikivali imena članova benda nakon odsviranih skladbi. Moglo se tu sresti raznolike publike, ali najviše alternative, kao i one koja svakako ima doticaja s tzv. etno-scenom.

Kako bi večer u Vintage-u bila raznolikija i bogatija pobrinuo se simpatični bend Kazan (bivši EtnOrkestar). To je zagrebački sedmeročlani bend čiji se aranžmani pjesama iz Hrvatske i mnogih drugih podneblja temelje na ritmovima inspiriranima glazbom koja se njeguje i izvodi u zemljama puno istočnije od naše. Manje je višeglasnog pjeva, a više instrumentala uz sudjelovanje puhačkih instrumenata te violine. Bend je, uz nekoliko interesantnih instrumentala izveo i pokoju sevdalinku: Gondže ružo, Javor, Tvoite oči Leno mori, Sivi soko i vila. Tu bih svakako izdvojila sola Romine Host na violini. Glazba je pitka i melodična, a tematika njihovih pjesama mahom ljubavna i izvrsno aranžirana. Uistinu se vidi međusobno uživanje u kreiranju i sviranju glazbe, njihova homogenost kao i sloboda izražavanja i traženje inspiracije. Unatoč tome što su poprilično nepoznati široj publici, članovi benda Kazan definitivno su se potrudili pokazati što nude te su napravili odličan uvod u ovu etno večer.

Neku novu energiju na scenu donijeli su Mnogi Drugi, sedmeročlani i akustični alternativni rock bend iz Zagreb. Akustične gitare, čvrsta ritam brass sekcija, uz iznimno zanimljive, dvosmislene, iskrene i šaljive tekstove pjevača, nikoga u publici nisu mogli ostaviti ravnodušnim. Ovaj mladi, talentirani i nadasve uigrani bend miješa različite žanrove, a u svojim redovima ističe gitare i puhačke instrumente. Za podizanje scenske energije najviše su zaslužni trubači koji su u pozadini hodali naprijed-nazad, mahali trubama skakutali… Sama glazba je, naravno, plesna, poletna i vrlo zaraznih melodija, počevši od Zareza, Slonova, Tempusa, Maski, Duboke, Vode, Čudnog svijeta pa sve do Mraka, Plavog bara i Sušeca. Meni jedna od dražih skladbi, Slonovi, prikazuje današnju surovu realnost u kojoj je važnije društveno odobravanje i popularnost od vlastite osobnosti i stava. Bend pjeva i o sveprisutni like-ovima na društvenim mrežama koji se konstantno nameću i koji kao da su postali prikaz čovjekove kvalitete, a ne vidimo kako isti ukazuju na samoću i čovjekovo stanje općenito te odvajanje od stvarnog života u kojem se sve slabije snalazimo. Mislim da se svi možemo prepoznati u opjevanoj slici našeg društva željnog prihvaćanja i pažnje u ovo moderno doba. Ovaj koncert začinio je Martin Mandir, frontmen grupe Mnogi Drugi, koji je oduševio svojim vokalnim sposobnostima i izvedbama svojih hitova. Čistoća, voluminoznost i odlična kontrola glasa nije izostala, a svaka je pjesma odrađena sa stopostotnom energijom. Tijekom cijelog nastupa prema bini je stizala odlična povratna informacija od nimalo ukočene publike. Osim što sam piše stihove za Mnoge Druge, apsolutno se dokazao u pjevačkom smislu i jedan je od najboljih muških vokala na hrvatskoj glazbenoj sceni koje sam u zadnje vrijeme imala prilike čuti. Prava šteta je što bend nije razvikan, ali sigurna sam da će se još dugo vremena njihovi hitovi vrtjeti po našoj sceni.

Za kraj večeri, na pozornicu Vintage-a popela se i, s nestrpljenjem iščekivana, pazinska etno skupina Veja. Sjajna je to skupina koja na moderan način istražuje istarsku narodnu tradicijsku glazbu i izvodi tradicionalnu glazbu istarskog poluotoka. U svojim modernijim aranžmanima koriste razne tradicijske instrumente: gajde, mih, violinu, harmoniku, bas gitaru, kaval, i cajon u raznim kombinacijama i, naravno, u vlastitim modernijim aranžmanima te ju kao takvu glazbu predstavlja publici. To je glazba koja je ispunjavala živote njihovih predaka, a Veja joj svojim izvedbama uistinu daju neku novu energiju. Iako ih nikad prije ovog koncerta nisam imala priliku čuti uživo, moram priznati da su s razlogom hvaljena skupina, ponajviše po njihovom albumu Dolina mlinova. Na istome se nalazi autorske, a ponajviše tradicijske pjesme koje su članovi benda aranžirali i ovom prilikom i publici odsvirali na sebi svojstven način. Poput Kazana, i Veja svira upravo onaj materijal koji ostavlja puno prostora za obradu, a uvelike je neiskorišten. Budući da se Istra svojim geografskom područjem proteže kroz tri države: Hrvatske, Slovenije i Italije, Veja svoje pjesme izvodi na sva ta tri jezika zastupljena u različitim dijelovima Istre. Galižanska, talijanska Spazzacamin, slovenske Regiment i Na planincah, Črni orko, Mila moja, Zelen bor, Dolina mlinova, Bella bruneta, La Lega, Piero me tocca, Anka, Marija, Dolina mlinova, Mila moja, Biži, biži maglina, Predi, predi, hći moja, savršeni su dragulji Vejinog rada i glazbenog istraživanja. U ispunjenom Vintage-u publika je u glas pjevala s Goranom Farkašem, frontmenom Veje, koji je ujedno i osnivač te skupine i etno stvaratelj. Njegov specifični arhaični glas i diple s mijehom su možda najdominantniji instrumenti, no u podlozi je uvijek čvrsta pop-rock baza gitare, basa i bubnja. U sviračkom smislu aktualna postava stvarno rastura sve pred sobom te svojim modernijim pristupom glazbi uspijeva zadovoljiti nevjerojatno raznolik uzorak publike. Gotovo dva sata publiku je u pravoj glazbenoj hipnozi držala Veja, a euforija se nije stišavala još dugo nakon regularnog seta, te se Veja morala vratiti se na bis. Veja je čisti dokaz da je etno/world music scena dobila jednog od predvodnika novog vala glazbenika koji svoj izričaj temelje na tradicijskim melodijama i ritmovima. Smatram da su ovakva moderna čitanja tradicijske glazbe najvrjednije što Hrvatska u ovom trenutku može ponuditi svijetu, ali i domaćoj publici.

Sa sigurnošću mogu reći da je ovo bio jedan od najboljih koncerata naše scene na kojima sam ikad bila. Upravo je to zbog fantastične glazbe, bendova koji su davali sve od sebe kao i zbog atmosfere koju je stvarala publika i uživljeni fanovi koji su znali gotovo sve tekstove napamet. Naša domaća etno glazba često živi u sjeni raznih razvikanijih tzv. world music pravaca koji uz pomoć moćnije propagande stižu do domaće publike bolje upakirani. Domaćem etnu bi trebali pridavati više pozornosti jer to je ono najautentičnije i najvrednije što imamo, a često po pitanju kvalitete i zanimljivosti nimalo ne kaskamo za stranim etno bendovima. Zbog ljudi poput Veje, zahvaljujući kojima naš folklor može i dalje živjeti i evoluirati, možemo biti sretni i ponosni što je na našem tlu postojao jedan narod koji je imao vlastitu kulturu i folklor.

„Filjak je jednostavno briljirala – dinamički, tehnički i muzički. Svirala je kao da je rođena s klavirom… Svaka nota bila joj je na svome mjestu.“

U Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu, 2. travnja 2016. održan je koncert pod nazivom „Slike s izložbe“ u izvedbi orkestra Opere HNK Split, pod ravnjanjem maestra Ive Lipanovića. Koncert je otvorila jedna od naših najdarovitijih glazbenica mlađe generacije, pijanistica Martina Filjak, izvevši Klavirski koncert br. 2 u c-molu, op. 18 Sergeja Rahmanjinova.

Orkestar je za ovu izvedbu imao ukupno 7 proba, od kojih samo 2 probe s pijanisticom. Međutim to nije predstavljalo nikakav problem da izvedba prođe daleko bolje od očekivanog. Zbog čega to kažem? Na probama, naročito dvije generalne probe koje je orkestar imao na dan uoči koncerta (1. travnja), nije sve teklo sjajno. Problemi kod puhačke sekcije, zatim usklađenost klavira i orkestra – teško je sve to postići sa samo dvije probe. Ipak je Rahmanjinov poznat po izrazito zahtjevnim orkestralnim dionicama, pasažama i za solistu i za orkestar. Kao što sam prethodno naveo da je riječ o zahtjevnoj partituri, naš orkestar smo morali pojačati dodatnim instrumentima. Ova je izvedba za mene bila itekako zahtjevna, kao i za moje kolege. Naročito sam se veselio što ću zasvirati na pozornici jer nemamo često simfonijske koncerte. Pozornica je bila ograđena sa tzv. „školjkom“ kako zvuk nebi išao u visinu pozornice, već u gledalište. U prvom smo dijelu koncerta izveli Rahmanjinov Klavirski koncert u c-molu uz solisticu Martinu Filjak. Prethodni dan na probi smo bili u drugoj prostoriji sa lošim klavirom, odnosno pianinom. M. Filjak je iz tog pianina izvukla nevjerojatan zvuk. Filjak je jednostavno briljirala – dinamički, tehnički i muzički. Svirala je kao da je rođena s klavirom, tako da je opravdala sve što su novine i mediji pisali o njoj nekoliko dana prije koncerta. Svaka nota bila joj je na svome mjestu. Gradaciju prvog stavka izvela je toliko dinamički različito da sam se iskreno iznenadio što sve klavir može, dok za Orkestar također mogu reći samo pohvale jer smo svirali najbolje do sada. Nakon završetka klavirskog koncerta, Filjak je dobila velike ovacije, pa je pubiku počastila s još dvije dodatne skladbe. Prvo je svirala Schumannov Intermezzo. Nije mi se svidio jer je monoton, dok mi je druga skladba bila predivna, naročito kada sam vidio da ju je svirala samo lijevom rukom. Da sam žmirio, to ne bih ni primjetio. Radilo se o Skrjabinovom Preludiju op. 9 za lijevu ruku. Nakon velikog pljeska, slijedila je pauza, nakon koje smo krenuli s glavnim dijelom, a to su bile Slike s izložbe koje je napisao M. Mussorgski, a orkestrirao Maurice Ravel. Slike s izložbe sastoje se od 10 slika koje su odijeljene s Promenadom, točnije temom kojom počinje sama skladba. Svaka slika je posebna na svoj način, te opisuje kako je Musorgski doživio svaku sliku. Skladba započinje poznatim solom trube, nakon kojeg se uključuje cijeli orkestar. Ono što Ravel voli i što je ovdje specifično svakako su puhači. Bez puhača ovo djelo ne bi imalo smisla. Nakon Promenade slijedi prva slika Gnom, u prijevodu Patuljak – mitsko biće, pa ga ta slika na taj način opisuje. Zastrašujuće, s izmjenama brzih i polaganih dijelova i upotrebom teških disonantnih akorada. Ovdje se prvi put javljaju udaraljke sa iznimno zahtjevnim upadima. Ravel se igrao sa zvukovima, pa je interesantno zamisliti kako cijelo djelo zvuči samo na klaviru, za koji je u originalu i napisano. Glazba pete slike Ballet des Poussins dans leurs Coques, nama poznatija pod nazivom Pilići, posebno dočarava sliku o kojoj i govori.

Ovdje nisam svirao normalne činele, već male, koje se koriste samo kao efekt. Nekoliko slika kasnije dolazimo do Katakombi gdje glazba zvuči jezivo. Pod tim jezivo ne mislim loše, već fantastično. Harmonija koju Ravel u ovoj slici koristi toliko je moćna da je svima jasno o kakvoj slici se radi. Meni je jedna od posebno dragih slika IX., La Cabane sur des Pattes de Poules jer ovdje udaraljke dominiraju. U zraku je bilo veliko iščekivanje jer glazba slušatelja navodi kao da dolazi do vrhunca cijelog djela, no do pravog vrhunca dolazi u slici X. La Grande porte de Kiew gdje svi instrumenti dominiraju. Ova slika zvukovno zapravo nije ništa posebno, ali kada dođu zvona, gdje 26 taktova ponavljam ton es, dešava se nešto posebno – zvona ponavljaju isti ton dok orkestar na tom ležećem tonu gradi harmoniju u pratnji sa tam-tamom, gran cassom i činelama. Ovdje sam svirao prava orkestralna zvona, dok je Ravel zamislio da se taj ton es svira na crkvenom zvonu koja su prirodno štimana na tonu es¹. Pred sami kraj mijenja se mjera s 4/4 u 3/2. Nakon toga vraća se na 4/4 mjeru, što u glazbi rezultira odnosom pitanje i odgovor. Orkestar dvije dobe drži harmoniju, zvona i tam-tam odgovaraju, i tako sve do kraja. Tih posljednjih 21 taktova je bilo nešto posebno jer sam se ježio od početka do kraja. U tom momentu, kao efekt, upalila su se svijetla u publici, dok je orkestar svirao jaki fortissimo, a udaraljke su odgovarale u još većem fortissimu. Zvona sam svirao u oktavama sa dva čekića, kako bi se bolje čulo, jer su maestru Lipanoviću najvažniju funkciju imala upravo zvona kao odgovor na cijeli orkestar. Ježio sam se cijelo vrijeme od toliko dobre glazbe i žao mi je da to traje samo 21 takt. To je osjećaj potpune ekstaze, jer te glazba nosi i ispunjava, a ti je samo slušaš.

Ovaj koncert zasigurno će mi ostati u lijepom sjećanju jer kada se sve uzme u obzir, probe (uključujući i generalne), orkestar je najviše i najbolje svirao na glavnoj izvedbi. To je za svaku pohvalu, jednako kao i da je maestro napamet dirigirao Slike s izložbe. Martina Filjak trenutno je najbolja pijanistica koju sam imao prilike čuti uživo, a ponosan sam na činjenicu što sam imao priliku zajedno s njom muzicirati.

Piše: Nives Bijuković

„Uz dirigenta koji je duša ovog oratorija, izvođači su uspjeli interpretacijom i duhovnim dodirima otkriti dušu pjesme i tako dotaknuti i mene i sve one s kojima sam razgovarala o njihovoj izvedbi. Cijeli oratorij odiše glagoljaškim melosom, gregorijanikom i klapskim pjevanjem.“

Dana 13. ožujka 2016. godine u crkvi Gospe od Zdravlja u 20 sati u okviru. Dana kršćanske kulture u Splitu održan je pasionski oratorij Zadnja postaja koji je napisao i skladao Ivo Nižić. Oratorij Zadnja postaja je glazbeno-scensko djelo napisano za soliste i zbor a cappella te glumce. Oratorij je režirala dramska umjetnica Milena Dundov. Scenografiju je uredio Robert Košta, a za svjetlo se pobrinuo Ivo Nižić mlađi. Oratorij su izveli Mješoviti pjevački zbor Condura Croatica iz Zadra, članovi zbora Sv. Ceclije župe Preko, mali dječji zbor i folklorna udruga Luzor također iz Preka. Tekst su interpretirali Josip Batistić, Martina Pedišić i Jakov Kačan. Solisti su bili Mateo Marnika, Jelena Rušev Mogilevskij i Marija Buturić. Oratorijem je ravnao Ivo Nižić.

Prema Ivi Nižiću koji je napisao tekst ovog oratorija, drama ovog pasionskog oratorija odvija se na „otoku koji je svojom veličinom, obilježjem, brdima i crkvama sličan otoku Patmosu na kojemu je pisana Apokalipsa“. Križ Kristov koji dominira na sceni je djelo Roberta Košte. Na križu se nalaze refelji sedam crkava otoka Preka i to crkva Gospe od sniga, Sv. Lovrinca, Gospe Luzarice, Sv. Petra, Sv. Fume, Sv. Lovre pod Velin brigun i Vele Gospe. Sedam crkava označava sedam smrti, sedam otočana. U oratoriju autor donosi priču o smrti jednog oca, dva brata, dvije sestre, o mučeničkoj smrti redovnika glagoljaša i mladog bogoslova, o smrti žena lavandiera i na kraju o smrti našega Isusa Krista. Kristov križ očituje spasenjsku moć Boga koji se daruje da ponovno pridigne čovjeka i donese mu spasenje. Prema autoru oratorija „preobrazba otočana događa se kad na pučini ugledaju svjetlo koje izgara pred Tajnom Svetišta i otkriju duhovna prostranstva, biblijske i starinske staze svojih praotaca.“ Bog koji je potopio faraona u more Crveno i tako oslobodio Izraelce iz ropstva, oslobađa čovjeka kada u Noći Prijelaza svojom smrću dotakne Kristovu smrt. U oratoriju autor govori o prelasku otočana iz svoje pustinje, iz svoje Golgote k svojem uskrnuću u Uskrslome. U cijelom oratoriju se izmjenjuju pjevači i naratori koji pripovijedaju sadržaj oratorija te glumci. U oratoriju me se posebno dojmila scena u kojoj na križu kuca ura, dok zbor pjeva izbavi nas Gospodine od smrti vične, u dan onaj strašni izbavi mene, kada dođeš suditi svijetu… Skladatelj upotrebljava ostinato na riječi čačo moj, kojim postiže bezdan, agoniju i potresnu žalost otočana, plač, jecaj, tugu majke i djece za poginulim ocem kojega više neće vidjeti. Zbor kao u muci, ima ulogu naroda i naratora. U oratoriju se izmjenjuje pjevanje i govor zbora. Naratori Isusovu muku posadašnjuju u vremenu o kojem govori oratorij. Krist je umro na Veloj Gori, našoj Golgoti. Predivno je bilo čuti muški zbor kako pjeva na klapski način didovu molbenicu, odnosno Puče moj, što učinih tebi, ili u čem ožalostih tebe uz dodani novi tekst koja je molitva didova. U hvalospjevu  Nek usklikne sad nebesko mnoštvo anđela… se izmjenjuju višeglasno jednoglasje i višeglasje. Ovaj hvalospjev je pohvala vazmenoj noći i uskrsnoj svijeći. Dok zbor pjeva, narod na sceni pred križem uzdiže ruke prema Kristovu križu. Završni zbor na kraju pjeva u kontrastu p-f Zapivajte Gospodinu jer se slavom proslavio. Amen! Amen! Aleluja! Otočani veličaju Boga koji ih je izveo iz njihove pustinje i proveo iz preko njihova Crvena mora. Čovjek koji iskreno Bogu zahvaljuje za njegovu dobrotu i čudesa koja mu učini, što drugo može nego pjevati Zahvaljujte Gospodinu jer je dobar, jer je vječna ljubav njegova! Oratorij je trajao oko sat vremena. Zbor i solisti su bili izvrsni, čisti, izjednačena registra kako u dubljim tako i u visokim tonovima. Fraziranje je bilo cjelovito, na dahu. Uz dirigenta koji je duša ovog oratorija, izvođači su uspjeli interpretacijom i duhovnim dodirima otkriti dušu pjesme i tako dotaknuti i mene i sve one s kojima sam nakon izvedbe razgovarala o njihovoj izvedbi. Cijeli oratorij odiše glagoljaškim melosom, gregorijanikom i klapskim pjevanjem. Izmjenjuju se solisti sa zborom koji se u nekim djelovima oratorija dijeli na dva zbora te muški i ženski zbor. Izmjenjuju se jednoglasje i višeglasje. Zborovi pjevaju jednoglasno i to antifonalno parafrazirajući gregorijanske napjeve poznatih sprovodnih, korizmenih i uskrsnih pjesama. Svaka dionica je sigurna te pjevači ostvaruju puni akordički, vertikalni sklop. Izmjenjuju se konsonantni intervali i sekunde, septime i često djelovi pjesmama završavaju u kvintama bez terce. Glagoljaško pjevanje je pjevanje puno melodije. Bogato je ritmom. Dramaturgija oratorija je određena i vođena tekstom. Glazba je lišena površne i izvanjske dopadljivosti. Glazba tumači tekst sa snažnim dramatičnim porukama u kojima se provlači nit emotivnosti i liričnosti te bezvremenske i vječne, duboke i bolne potresenosti. Duhovno u glazbi je povezano s duhovnim u skladatelju. Njegova veličina je što je u ovom vremenu odgovorio na zahtjeve vremena ne odričući se materinjske glazbe i starih glagoljaških napjeva.

Crkva Gospe od Zdravlja je tu večer bila čitava ispunjena publikom. Predivno je bilo čuti pjevače i naratore kao i glumce koji su interpretirali bol, vapaje, čežnju za Bogom koji nam je po svom Sinu Raspetom na Križu dao novi život. Na kraju izvedbe oratorija, publika je zaista dugim pljeskom nagradila Ivu Nižića i sve izvođače. Zaista je bilo lijepo za oči, uši i dušu. Zahvaljujem se organizatorima manifestacije Dani kršćanske kulture što je gradu Splitu omogućila da u sveto vrijeme korizme može poslušati ovo glazbeno-scensko djelo puno pathosa i suživljavanja s patnjom otočana i Raspetog na križu.

„Prva misao koja mi se u tim trenucima u glavi formira doista je Lana Kos. Od prve do zadnje note, kao i pokreta, svojim koloraturnim sopranom u ulozi Elvire uspjela me uvjeriti u sve što je iznijela!“

Sasvim slučajno zatekla sam se upravo osmog ožujka u centru Splita te u par minuta ostvarila dogovor o odlasku na izvedbu Ernanija u HNK-u. I kakav je to poklon za Dan žena bio! Potpuni užitak u ljepoti ambijenta, emocijama te umijeću muziciranja. Pošto nisam često u prilici pohađati operne izvedbe, taj moj spontani Ernani na mene je ostavio veliki dojam te ga se često sjetim i sada, mjesecima poslije.

Prva misao koja mi se u tim trenucima u glavi formira doista je Lana Kos. Od prve do zadnje note, kao i pokreta, svojim koloraturnim sopranom u ulozi Elvire uspjela me uvjeriti u sve što je iznijela! Dinamički je nevjerojatno iznijansirana u svakom registru, u duetima se savršeno stapa sa drugim glasom. U njenom pak glasu niti u jednom trenutku ne čuje se naprezanje: vladanje svojim instrumentom dovela je do uistinu zavidne razine.

Da ne bi ispalo da se Ernani svodi samo na Lanu Kos, vratit ću se na početak priče. Dakle, 8. ožujka, 19.30h bilo je vrijeme predviđeno za početak izvedbe. Sjedila sam na fantastičnom mjestu u loži točno nasuprot pozornice, odkale sam imala savršenu zvučnu i vizualnu sliku. Kapacitet HNK-a bio je otprilike popunjen dvije trećine, pretpostavljam da je tomu razlog jer ovo nije bila premijera (premijera je bila tri dana ranije). Scena je izgledala vrlo mistično i jednostavno: zamračeno, sa samo jednom upaljenom svijećom na stolici na rubu pozornice. Trenutak početka izvedbe obilježio je vrlo efektan izlazak muškog zbora na scenu. Orkestar je počeo svirati izuzetno ujednačeno, dok je zbor u odnosu na njih bio tih, a i dosta su kaskali za orkestrom u tempu. Nažalost, oscilacije u tempu kod zbora pokazale su se problemom kroz cijelu operu, uz na momente doista prejaki vibrato te isticanje pojedinaca i njihovih boja glasova (prvenstveno se odnosi na tenore). Ove situacije bi se morale riješiti angažmanom mladih ljudi koji bi sigurno osvježili postojeće stanje. Ipak, ovo se odnosi isključivo na muški zbor jer čim su im se pridružile i ženske članice, zvuk je homogeniji te ih je bio užitak slušati, osobito u dramatskim trenucima finala drugog i trećeg čina. Vrlo je važno također reći da je zbor na sceni tijekom cijele izvedbe vrlo discipliniran, što je svakako pohvalno.

Napokon, pojavio se i Ernani, i to utjelovljen u liku tenora Roberta Iuliana. Sa izuzetno ugodnom bojom glasa te fantastičnom razgovjetnošću u iznošenju teksta, smatram da je odradio vrhunski posao. Posebno su me se dojmile njegova arija iz drugog čina, gdje je briljirao u visinama u piano dinamici, zatim sretni duet sa Elvirom također iz drugog čina, te na kraju trećeg čina dramatična emotivnost dok je na samrti i pjeva u ležećem položaju.

Za razliku od njega, uloga kralja don Carla u izvedbi baritona Ventseslava Anastasova nije ostavila dojam na razini gore navedenih dvaju glavnih uloga. Počeo je slabo i neuvjerljivo te sa prevelikim zavlačenjem tempa. U duetu sa Elvirom iz prvog čina ona ga značajno nadvisuje umijećem, a u trećem činu, kad treba iznijeti vrhunac dosadašnje radnje, blijed je i jednoličan. Srećom, za uspostavu balansa tu je lik dona Silve, kojeg je maestralno utjelovio nacionalni operni prvak, bas Ivica Čikeš. Njegova pak sugestivnost, masivnost u boji glasa, uvjerljivost, dinamička raznolikost i razgovjetnost teksta potpuno su razoružavajući. Čim je krenuo pjevati svoju prvu ariju u prvom činu, publiku je potpuno zaokupio te je dobio spontani aplauz i povike „Bravo!“.

Općenito su tijekom izvedbe u publici tijekom prvog čina česti bili spontani aplauzi i ushićeni povici. Međutim, u drugom činu to je izostalo, kao i u trećem činu. Pretpostavljam da je tomu razlog lagana razvodnjenost radnje, pogotovo u trećem činu, kada silni ljubavni zapleti počinju sličiti sapunici. Ipak, Verdi nije bez razloga majstor svog zanata, pa je kraj svakog čina izuzetno napet i nabijen emocijama te publiku nikako ne može ostaviti ravnodušnom.

Orkestar pod dirigentskom palicom Ive Lipanovića valja posebno pohvaliti jer su doista pokazali veliku uigranost te savršenu usklađenost sa solistima. Početak trećeg čina sa puhačima u naslovnoj ulozi bio je na vrhunskoj razini, potpuno točan u intonaciji, što nije lako postići. Solo na violončelu koji je uslijedio posebno je bio lijep, kao i solo na harfi nešto kasnije.

Gašenjem svijeće s početka priče, završila je i opera, i to nakon sveukupno tri sata (sa uračunatim pauzama). Predstavljanje solista proteklo je očekivano: najviše su povika oduševljenja dobili Lana Kos i Ivica Čikeš, a odmah iza njih Roberto Iuliano. Kazalište se brzo ispraznilo, ali zato su se srca svakog gledatelja i slušatelja, vjerujem, napunila užitkom i srećom.

„Publika je došla s vrlo formiranom idejom kako Carmen treba izgledati i kako se mora ponašati. Na scenu pak nastupa, na iznenađenje publike, divlja i temperamentna „nestereotipna” ciganka plave kose koja se već pri prvim minutama opere na vrlo hrabar i izravan način obraća publici kroz habaneru te na vrlo energičan način poručuje kako nitko ne može ostati ravnodušan na njezinu provokativnu ljepotu.“

Dana 16. veljače 2016. na kazališnim daskama splitskog HNK održana je jedna od najizvođenijih opera u povijesti svjetskih opernih kuća, „Carmen“, francuskog skladatelja Georgesa Bizeta. Split, kao mediteranska sredina idealan je za uprizorenje opere u 4 čina. Pod ravnanjem maestra Marca Boemija, talijanskog dirigenta i pijanista, u režiji Dore Ruždjak Podolski i u suradnji s Narodnim pozorištem Sarajevo miljenici „Carmen“ imali su mogućnost uživati u svjetski priznatoj operi. Za libreto su zaslužni iskusni umjetnici Henri Meilhac i Ludovic Halevy nastao prema istoimenoj pripovijetki Prospera Merimeea. Operna prvakinja splitske Opere, mezzosopranistica Terezija Kusanović dočarala je glavnu ulogu, Carmen. Don Josea pjevao je Vladimir Garić, dok je za ulogu toreadora Escamilla bio zaslužan Ivica Čikeš. U temperamentnoj operi uz soliste sudjelovao je također zbor HNK, vođen zborovođom Anom Šabašov i orkestar HNK Split, kao i dječji zbor glazbene škole „Josip Hatze“, pod vodstvom zborovođe Ivane Šutić.

Opera „Carmen“  je do svoje prve izvedbe doživjela pregršt osuđivanja i unapijed donešenih zaključaka. Danas trijumfalna opera premijerno je izvedena 3. III 1875. Već pri prvoj izvedbi opera je doživjela golemi neuspjeh, kako od strane kritike tako i od publike koja je naime imala želju na pozornici gledati likove s koijma se može poistovjetiti. Usprkos svemu, opera s vremenom doživljava ogroman uspjeh. Hrvatsku premijeru doživjela je Carmen još davne 1893. u zagrebačkom HNK, dok je Split svoju prvu cjelovitu verziju dočekao 1894. Pun teatar splitskog HNK uz pljesak te velike simpatije publike dočekao je ovaj ritam španjolskog folklora, prekrasnu Bizetovu glazbu. Sadržaj opere, čija je radnja smještena u Sevilli u Španjolskoj priča o lijepoj, drskoj, strastvenoj ciganki prevrtljive naravi Carmen koja zavodi dočasnika Josea te ga napusti zbog imućnog toreadora Escamilla. Carmen, čiji je lik interpretirala već spomenuta mezzosopranistica Terezija Kusanović, svojim raskošnim glasom i scenskim nastupom prenijela je splitskoj publici drsku, vrlo strastvenu, zanosnu, senzualnu Carmen, izvanrednih manipulatorskih moći koja ima samo jedan cilj – pronaći ljubavnika koji će je bezuvjetno ljubiti i voljeti. Glavna heroina Carmen, koju vodi parola „cilj opravdava sredstvo“ ciganka je iz društva kriminalaca te je heroina splitske opere Terezija ostavila uvjerljiv dojam komunikacije s ostalim kolegama na sceni. S obzirom da je sama opera postavljena na tradicionalan način, publika je došla s vrlo formiranom idejom kako Carmen treba izgledati i kako se mora ponašati. Na scenu pak nastupa, na iznenađenje publike, divlja i temperamentna „nestereotipna” ciganka plave kose koja se već pri prvim minutama opere na vrlo hrabar i izravan način obraća publici kroz habaneru te na vrlo energičan način poručuje kako nitko ne može ostati ravnodušan na njezinu provokativnu ljepotu. Moram primjetiti da je za ovu ulogu potrebna i izvrsna fizička kondicija s obzirom da Carmen neprestano pleše, sklače, divlja i luduje, što je ova „nemoralna“ ciganka kroz eksplozivnu i živu ulogu čiji je izbor sloboda vrlo fluidno i prpošno odradila. Ta ista Carmen, u potrazi za slobodom pronalazi ljubav i svjesno odlazi u smrt. Bizet kroz ovu ulogu prikazuje iskrenu ženu koja se usuđuje biti ono što zaista jest te smatram kako je publika mogla doslovno osjetiti što ona osjeća, tu stalnu igru „toplo-hladne žderačice“ muškaraca, u današnjem slučaju kroz Tereziju Kusanović. Francuski izgovor i naglasci, ulozi daju dodatno poseban i neodoljiv šarm. Don Jose, usporedbe radi, kao i Carmen za cilj ima pronaći neku koja bi ga bezuvjetno ljubila i volila. I pronalazi je, romantični ubojica koji luđački voli Carmen utjelovio je Garić, tenor koji je scenski bio poprilično neizražajan, dok je vokalno i muzički sigurno iznio ulogu. Istinska želja za ljubavlju dovodi ga do posezanja za nožem koji u završnim minutama zabija u srce žene koju voli. Sušta suprotnost Carmen je pak Micaela, lik koji je utjelovila sopranistica Božena Svalina, kroz vrlo diskretan nastup, kako i priliči samoj ulozi. Početna nezainteresiranost vojnika Josea dovodi zaljubljenu Carmen u zagrljaj Escamilla, samosvjesnog, uvaženog toreadora kroz kojeg se glavna protagonistica planira uzdići na društvenoj ljestvici, u nadi da će je to dovesti ka većoj slobodi. Ivica Čikeš, sa svojim sigurnim nastupom, kako scenski, tako i vokalno potvrdio je status nacionalnog prvaka opere. Već samim držanjem prikazao je kontrastan lik naspram mladog vojnika Josea.

Zbor opere pod vodstvom zborovođe Ane Šabašov nije bio na razini s obzirom na ostatak „ekipe“. Sama opera obiluje brzim tempima gdje se zbor nije iskazao, pasivno zatezajući i usporavajući. S manjim uspjehom obavili su povjeren zadatak za razliku od orkestra koji je pružio potporu pjevačima kroz angažirano i muzikalno sviranje. U samostalnim nastupima iskazali su svoj potencijal, koji upornim vježbanjem mogu dovesti na još zavidniju razinu. Dječji zbor nikoga nije ostavio ravnodušnim, kroz djetinju spontanost i vidno uzbuđenje koje se zrcalilo kroz njihove oči odradili su posao vrlo aktivno i „odraslo“ kroz vokalni i scenski izričaj. Svakako mi je bilo drago vidjeti mlade ljude koji „tešu“ svoju talentiranost putem ovako složenog oblika umjetnosti, opere, vodeći se uputama svoje zborovođe, Ivane Šutić. Uspješnost predstave ostvarena je pod redateljskom palicom Dore Ruždjak Podolski, što i ne čudi s obzirom da je do sad režirala šezdesetak dramskih, opernih i operetnih naslova. Maestro Marco Boemi jasnim pokretima vodio je orkestar kroz cijelu operu, čime je amaterima u glazbi koju su sjedili u publici predstavio dirigiranje kao vrlo jednostavan „sport“, fluidno poput proljetnog leptirića. Pozitivan rezultat na kraju je i ostvaren. Scena koju je postavio Josip Lovrenović je bila poprilično škrta, nenametljiva, ali je zorno prikazala ondašnje doba i prilike. Oblikovatelji svjetla Zoran Mihanović i Branimir Bokan obogatili i upotpunili su scenske nedostatke. Kostimografkinje Vanja Popović i Sonja Obradović kroz šarene suknjice s volanima na kreativan način prenile su ugođaj španjolskog ljetnog vrućeg dana.

Ova mediteranska, dramatična i strastvena opera popraćena je gromoglasnim pljeskom. Bizetova glazba dojmljiva je i rijetki mogu ostati imuni na nju. „Carmen“ je vrlo melodična i cijela priča obiluje emocijama, strašću, čežnjom, ljubomorom, željom, opsesijom, posesivnošću i patnjom te odražava osobna stanja likova te međuljudske odnose karaktera. U današnjem svijetu moralnih predrasuda, u svijetu tame i svjetla kazališna umjetnost pronalazi put do srca publike. Ili pak  publika pronalazi umjetnost? Odgovor na pitanje ostavljam otvorenim u nadi da će ljubitelja opere s vremenom biti još više!