održivosti pri projektiranju

/
Jelena Zanchi

Venecijanski biennale arhitekture, čija se jedanaesta edicija nedavno održana jedan je od najznačjnijih svjetski kulturni događaj te struke. Biennale, sa svojim nacioalnim paviljonima kroz koje se prezentira djelovanje arhitekata u zemljama širom svijeta, te sa tematskim podcjelinama koje funkcioniraju kao izložbe unutar izložbe, svojevrstan je barometar stanja svijesti struke u datom trenutku diljem svijeta. Direktor Biennalea, ovaj put arhitekt , teoretičar i kritičar nizozemskog porijekla Aron Betsky, daje tematske smjernice izložbe, ali one su uvijek dostatno fleksibilne te omogućuju višeslojnu interpretaciju istih. Ukratko, dojam koji ostavi Biennale kao cjelokupni kulturni događaj je u biti duh suvremenog djelovanja struke. Ono što  ne može ostati neprimjećeno, na ovoj 11 ediciji, jest prisutnost promišljanja o okolišu i o odnosu koji arhitektura i urbanizam uspostavljaju s istim, što ukazuje na smjer djelovanja kroz naredne godine.

Mnogi od nacionalnih paviljona temu ekologije smatrali su osnovom svoga izlaganja. To znači da je to i primarna tema arhitektonske debate u tim zemljama. Podizložbe, kao na primjer «experimantal architecture», gdje se sakupljaju više ili manje istraživački stavovi mlađe generacije svjetski priznatih arhitekata, također obiluje promišljajima o održivom pristupu projektiranju. Izloženi radovi ovih arhitekata idu od namjerno apstraktnih i teoretskih pristupa struci, do onih pragmatičnijih, ali ne i manje provokativnih, koji izlažu realizacije ili projekte koji će doskora biti realizirani.

U zadnje spada francuski ured Lacat

U  Francuskoj  su  u planu veći javni radovi koji predviđaju rušenje čitavih stambenih kvartova iz 60 tih i 70 tih te ponovno građenje novih stambenih zgrada unutar istih gabarita. Autori takav pristup smatraju neefikasnim, skupim, besmislenim. Rušenje podrazu-mijeva stvaranje građevinskog otpada, koji se, u boljoj varijanti reciklira, ali ta reciklaža podrazumijeva dadatni ulog energije (transport i tehnološki proces transformacije otpada: razdvajanje, usitnjavanje, ponovna proizvodnja) ili se u goroj varijanti negdje gomila. Lacaton i Vassal  predlažu umjesto bacanja i građenja novoga – transformaciju, reciklažu u smislu ponovnog korištenja postojećeg, poboljšanje uvjeta sa što manjim intervencijama. Svojim projektom plus daju konkretno arhitektonsko rješenje poboljšanja životnih uvijeta u zgradama iz 60 tih i 70 tih godina na puno racionalniji, ekonomičniji i održiviji način.

U ilustriranom projektu radi se o preprojektiranju odnosno reciklaži postojeće građevine. Nizozemski ured 2012 architecten , koji također svoje radove prezentira unutar izložbe «experimental architecture» ne predlaže reciklažu čitave građevine ( iako to podrzumijevaju optimalnim) već recikliraju postojeće elemente koji zbog nekorištenja  postaju otpadu. Svoju metodologiju rada nazivaju «procesualnom arhitkturom». Proces o kojem govore je u tome što njihov pristup projektiranju nije jedan linearni tok koji ima svoj početak manje više od nule i koji se završava primopredajom izvedene građevine, već  njihovi projekti i realizacije koriste postojeće komponente koje su prije služile nečemu drugome, te bi u buduće mogle služiti nečemu trećem.
Na primjer Espressobar *K

kafeterija pri fakultetu arhitekture u Delftu, izveden je od kućišta mašina za pranje robe i vrata hladnjaka.  Sam caffe bar već je reciklaža eksprimentalnog smještajnog paviljona Miele Space Station, istih autora. Originalnost projekata ovih autora proizlazi baš iz činjenice da se za njihovu realizaciju koristi ova neuvriježena metoda (barem u strukovnim krugovima) rada koja podrazumijeva korištenje neobičnih primarnih elemenata za izvedbu. U projektima ove grupe iz Rotterdama jasna je ušteda u smislu energije (koja se ne treba ulagati za transformaciju postojećih elemenata) te u smislu umanjivanja otpada – oba ekstremno aktualna problema kod nas i diljem svijeta.

 

Druga velika tematska podcjelina Biennalea sadržavala je instalacije realizirane od strane afirmiranih svjetskih imena na polju arhitekture. Indikativno je da nagradu Biennalea  u ovoj kategoriji dobiva američki ured Greg Lynn Form sa namještajem realiziranim od recikliranih dječjih igračaka, uz obrazloženje :. «Žiri  procjenjuje kvalitetnima one projekte  u kojima ekperimentalno djelovanje ima svoj empirijski razvoj, te na taj način postaje osnova budućeg istraživanja i razvoja  struke». Eksperimentalni namještaj koji projektira Greg Lynn od recikliranih dječjih igračaka najbolje predstavlja temu samog Biennalea Architecture Beyond Building «uz estetičnost i tehnološku inovativnost involvira novu problematiku vezanu uz hitnost i neophodnost reciklaže i zaštite okoliša.»

Osim ovih dviju podcjelina veliki dio Bennalea tvore nacionalni  paviljoni.

Njemačka se prezentira sa postavom updating germany – 100 projects for a better future. U uvodu kataloga može se pročitati da  je dio nacinalne strategije precizno, u brojkama definirao pomake koji se moraju ostvariti u smislu zaštite okoliša. «S jedne strane većina ekoloških problema naše planete su rezultat našeg, ljudskog djelovanja. S druge strane samo ljudska inovativnost, kreativna snaga i zdrav ljudski razum mogu osigurati našoj djeci svijet u kojem će biti moguće živjeti.» Projekti prezentirani unutar ovog paviljona se na razne načine i u raznim mjerilima konfrontiraju s temom održivosti: korištenje lokalnih tradicionalnih tehnika gradnje, korištenje prirodnih izvora energije, reciklaže kroz prenamjenu i sl.
Promišljanja idu od  teritorijalnog mjerila  do product dizajna . Ilustriran je  primjer međunarodnog masterplana «Green Metropolis,» koji involvira Belgiju, Njemačku i Nizozemsku sa zajedničkim ciljem ravalorizacije teritorija oštećenog u doba intenzivne industrijske ekspolatacije, te primjer mehaničke reciklaže papira «Direktrecycling paper products» koji od otpa-dnog papira  jednostavno rezanjem i preklapanjem stvara novi proizvod.

Danski paviljon se prezentira sa naslovom ectopedia. Osnovna teza: iz urbanih centara izlazi više od 50 % svjetske emisije CO2 što znači da borba treba od njih početi. 150 danskih biroa koji u spektar svoga djelovanja uvrštavaju aspekt održivosti prezentiralo se sa ukupno 170 projekata.

Unutar paviljona  promovirana je  i nova globalna baza podataka «Sustainable Cities» koju je izradio Danish Architecture Centre, unutar koje se slobodno internetom može pristupiti «najuspjelijim ekološki održivim urbanim projektima» reliziranim diljem svijeta.

Zaključak: aspekt održivosti pri projektiranju nije više samo jedna šarmantna  politicaly – correct dekoracija koja se naknadno nalijepi poput tetovaže, već je jedan od osnova svakog suvislijeg promišljanja o djelovanju unutar struke.

nazad